Imaš želju za pisanjem, imaš želju za oslobađanjem od svega što te muči, svih dilema, dvoumljenja, tugovanja, imaš želju da kažeš nekome makar to bili samo pikseli. Imaš želju da neko zna i razume kako se osećaš a ne osuđuje. Ne govori ništa.

Previše toga treba da zapišeš, od previše stvari treba da se oslobodiš, previše treba da kažeš. A ne govoriš ništa jer kada dođe prilika za tako nešto ti postaješ nema lutka. Ukopan, prestravljen i izgubljen u svim dešavanjima i mislima.

I posle se pitam zašto niko ne shvata reči koje želim reći. Ono što me najviše koči je strah, svakako, ali strah od toga da nikoga ne interesuje šta imam da kažem. Čak i kada pomislim da je krajnje vreme da se oslobodim svega setim se da verovatno nikoga nije briga i da sve što imam da kažem zaslužuje da bude ignorisano, jer nisam dovoljno vredna pažnje.
A i ne želim nikoga da opterećujem i umaram svojim rečenicama. Prošle su par hiljada puta kroz moju glavu pa više nemam ni želju da ih izgovorim. Posle toliko razmišljanja o jednoj stvari i sam počinješ da gubiš utisak da je to pravi problem i da ima svrhe iznositi ga. Kada dođete do tog stadijuma, nema dalje, ili kažete sve pa kud’ puklo ili zadržite sve za sebe, kao ja na primer. 
Imam previše materijala za pisanje ali sam uplašena.
Čega? 
Da nisam dovoljno dobra za to. Da nisam dovoljno dobra.

Sve se vrti oko toga da nisam dovoljno dobra. Ni za šta.